Vilijama Šatnera karijera je vodila od Šekspira u pozorištu do „Zvezdanih staza“. U novom milenijumu stekao je i nove obožavaoce kao cinični advokat Deni Krejn u seriji „Bostonski advokati“. Proslavio je ovog proleća 90. rođendan U razgovoru sa novinarkom „Gardijana“ Hedli Frimen razgovarao je o dugovečnosti, smrti svoje supruge, prijateljstvu sa Lenardom Nimojem, svojim albumima i, naravno, o „Zvezdanim stazama“.
Njegov ton često je jako ironičan, kao da vas izaziva da ga optužite da se izmotava sa vama. To je vodilo i ka tome da fanovi u razgovorima koriste izraz „šatnerovska osoba“, iako i on sam, rugajući se tome, kaže: „Ne znam čak ni šta to znači“, piše novinarka i. Na primedbu novinara da misle da se glumac poigrava sa njihovim očekivanjima, Šarner odgovara:
„A šta očekuju? Da sam kapetan Kirk? Pa, ja jesam kapetan Kirk. Ne znam na šta ljudi misle kada govore o mojoj ličnosti. Ja sam jednostavno ja. Ako niste vi vi, ko ste onda?“
Šatner je napunio 90 godina u martu, ali ne izgleda kao da ima više od 60 dok se pomera na stolici i okreće se da pokaže pogled oko njega, sa gipkošću decenijama mlađeg čoveka, konstatuje Frimenova.
„Devetedet? To je laž! Ko vam je to rekao? CNN? Mediji su preneli tu smešnu glasinu. Imam 55“, uzvraća glumac na to.
Ali prvi put se pre 55 godina pojavio u „Zvezdanim stazama”.
„Oh, dobro. Onda priznajem da imam 90“, smeje se glumac.
Jedina osoba koja mu je zaista pomogla da se izbori sa svim tim što opisuje kao „bol koja prži“ bio je, kaže, njegov blizak prijatelj Lenard Nimoj, koji je igrao mistera Spoka u „Zvezdanim stazama“, a i sam se borio sa alkoholizmom. Šatner i Nimoj bili su generacija, a televizijski mister Spok preminuo je 2015. godine.

„Lenard je bio samo četiri dana mlađi od mene, a Boston (gde je Nimoj rođen) po mnogo čemu je sličan Montrealu (Šatnerovom rodnom gradu), to su stari gradovi, sa velikim zgradama i snegom po ulicama. Mislim da je on odgajan više u jevrejskom duhu nego ja. Naučio je jidiš, a ja nisam. Ali sličnosti među nama su neverovatne“, priča Šatner.
U svojoj knjizi o Nimoju, „Lenard: moje 50 godina dugo prijateljstvo sa izuzetnim čovekom“ (2016), Šatner je otkrio i da su se poslednjih godina njegovog života njih dvojica distancirali i da ne može da razume zašto. Da li je u međuvremenu došao do odgovora?
„Ne, a on mi je bio najdraži prijatelj. Razgovarali smo o najrazličitijim stvarima u mraku limuzina, o razvodu i deci. Ali nešto se dogodilo, ne znam šta, i to je bilo baš bizarno. A njegova ćerka nedavno mi je rekla: ‘On te je zaista voleo’. I to me je dirnulo do suza“, navodi Šatner.
Glumačka sudbina ga je dovela do „Zvezdanih staza“. Prvi put prikazane 1966. ušle su u istoriju zbog prvog “međurasnog poljupca” prikazanog na američkim televizijama, kada se Šatner na ekranu poljubio sa Nišel Nikols u ulozi Uhure.
„Ne razmišljam u tim ‘zvezdane staze’ okvirima, ali sam svestan uticaja koji su imale“, kaže Šatner.
Pa ipak, snimanje serije je prekinuto posle tri sezone, a Šatner se našao bez posla, novca i razveden. Živeo je u kamp kućici i pokušavao je da izdržava tri ćerke i bivšu suprugu.
„To je bio baš veliki udarac. Bilo je teško izdržavati ih. Na kraju su sve tri otišle na fakultete. Ali da, bilo je teško“, priseća se glumac.
Na kraju su “Zvezdane staze” postale kultna serija, zahvaljujući reprizama i filmovima snimanim krajem sedamdesetih. I Šatner, koji je igrao u šest tih filmova, više nikada nije morao da živi u kamp kućici. Ali, uradio je i mnogo više od glume u toj seriji.
Ali zna da će ostati najpoznatiji upravo po „Zvezdanim stazama“.
“Shvatam taj fenomen i tokom vašeg i mog života neće biti ničeg sličnog, jer bi bilo potrebno jop 50 godina, a već smo razjasnili da ja sad imam 52″, kaže Šatner i spominje da je nedavno završio i projekat nazvan “Stori fajl“, u kom je stvoren kao hologram u tri dimenzije koji govori.
„Nije li to neverovatno? I to bi moglo da mi stoji na nadgrobnom spomeniku i ljudi bi mogli da mi postavljaju pitanja, a da ja budem tu sve dok elektronika radi“, smeje se glumac.
Na pitanje da li bi voleo da je nešto od toga što zna sada sa 90 znao kad je imao 20 godina, Šatner kaže da ne.
„Drago mi je što nisam znao, jer ono što znate sa 90 je: polako, ništa na kraju nije važno, sve što se uzdigne mora i da padne. Da sam to znao sa 20, ne bih uradio ništa“, zaključuje Šatner.